Nogomet je kriv što u petak nije bilo bloga. Nogomet je kriv za sve. I kad na zelenom terenu ide dobro, kad Hrvati razbiju Turke u Istanbulu sve ostalo pada u drugi plan. Ništa novo, reći će svi koji su barem jednom nanjušili da mi je nogomet bitniji od njih. Najčešće su u drugi plan padale žene. Ili su se možda najžešće ljutile pa su mi njihovi protesti ostali najupečatljiviji. Upravo su one najčešće dizale noseve, tvrdoglavo mi pokušavale dokazivati da su mi bitnije i uzbudljivije od nogometa. Nabijale su mi nogomet pod nos. Mrzile ga. Marginalizirale. Pokušavale me "osvijestiti". Čak su ga i obožavale kad bi shvatile da se preko nogometa mogu došuljati do mene. Moj odnos prema ženama se mijenjao, letio u neslućene visine i strmo se obrušavao u praznine. Nekad su me shvaćale, nekad mrzile, nekad voljele. Čitavo to vrijeme sa mnom je bio obožavani nogomet.
Kad sam prvi put propustio jednu važnu utakmicu, finale engleskog kupa između Arsenala i Newcastla, u vremenima kada su direktni prijenosi stranih derbija više bili incidenti nego pravilo, prijatelji su znali da sam "gotov". Ubrzo je ta žena sa mnom išla na utakmicu Lige prvaka Dinamo - Ajax. Možda to i ne bi bila neka vijest da taj dan nije bio njen rođendan. I ljubav je procvjetala. Voli mene, voli nogomet. Neprocjenjivo. Naš ljubavni trokut, ona-ja-nogomet, dugo je živio u idiličnoj ljubavi. No, žene nisu zanimljive poput nogometa i svakoj ljubavi dođe kraj. Možda bi ta loša veza i funkcionirala još neko vrijeme i možda bi je trpio još koje kolo (kao vjerojatno i ona mene)... da nije bilo nogometa. Taj dan Pletikosa je dobio pacerski gol na Malti koji je Hrvatsku koštao remija, a Ibrahimović je zabio Mađarima u 90. minuti. Odlazak na svjetsko prvenstvo 2006. godine visio je o koncu, a ja sam krstario na rubu nogometnih živaca. Bila je dovoljna jedna njena riječ da shvatim kako ta višegodišnja veza nema smisla. Hrvatska je ipak otišla na svjetsko prvenstvo, a ja sam već godinama duboko zahvalan Maltežanima, Pletikosi, Ibrahimoviću i dekoncentiranoj mađarskoj obrani.
Pojavila se nova ljubav koja je cvjetala baš u vrijeme kad je Dinamo pokušavao dohvatiti Ligu prvaka. Remi u Azerbejdžanu otvorio mi je prostor da skočim u Pulu gdje je ljetovala. Uzvrat je trebao biti formalnost. No, očito je "netko gore" odlučio kazniti me što sam zbog žene nogomet posjeo na rezervnu klupu. Hazar je u Zagrebu poveo, a ja sam živio na iglama. Predivna žena na tren se za večerom digla od stola, a ja sam poput ovisnika tipkao na mobitel. Prijatelj šalje SMS: 2:1. Tek što sam se uhvatio mobitela da zavapim: "Za koga?", za stol se vraća lijepa žena koja mi je postala važnija od nogometa. Gledao sam zaljubljeno u tu ženu i u sebi strepio. Sve je završilo dobro. Dinamo je pobijedio, a romantična večer zauvijek će ostati divna epizoda u mom emotivnom životu. Ona je otišla, a ja sam ponovno prohodao s nogometom.
I ne znaju samo žene biti nikakve, zna i nogomet biti neprobavljiv. Jedna sramotna nogometna epizoda bilo je finale Lige prvaka Juventus - Milan. Veću nogometnu bljuvotinu nisam nikad gledao. I kad su dekadentni Talijani kojih bi se posramio i otac bunkera Helenio Herrera krenuli prema bijeloj točki na Old Traffordu, ja sam iz protesta odabrao bolju zabavu. Tad sam bio siguran da su žene ipak zanimljivije od nogometa. I uopće mi nije bilo važno tko je dobio na penale. Ja sam se ustao kao pobjednik.
Naslušao sam se primjedbi "nogomet ti je važniji od mene", naslušao sam se pitanja "mora li se to gledati?", naslušao sam se zapažanja "koja ti je to utakmica danas?" i nemoralnih podvala "hoćemo li gledati utakmicu zajedno?". Žene su odlazile i dolazile. Nogomet je uvijek bio tu. I odavno sam shvatio. S nogomet nikad nisi sam.
A žene? Obožavam ih. Najljepša sporedna stvar na svijetu.
nedjelja, 13. studenoga 2011.
ponedjeljak, 7. studenoga 2011.
Blog br. 6: Dembelijska zečica
Ženu našeg prijatelja Tihomira "od milja" smo zvali Dembelijska zečica. Sjećate se? Antijunakinja iz crtića neprestano je pokušavala zgrabiti svog mužjaka Zekoslava Mrkvu. Svi pokušaji padali su u vodu jer se Zekoslav vješto provlačio između zagrljaja i poljubaca. Što je uspjelo Zekoslavu Mrkvi nije našem prijatelju. Tihomira je njegova Dembelijska zečica stisnula do daske. Ostavljala mu je tek malo slobodnog prostora. Njegova sloboda uglavnom se mjerila u minutama. Rijetko kad u satima. Tihomir je bio samo njen. U očima Dembelijske zečice mi smo bili uljezi koji ljubav njenog života odvlačimo na gluposti kao što su nogomet. Mrzila je nogomet. Zapravo, mrzila je sve što joj uzima njen plijen. Jer, Tihomir je u njenim očima bio plijen. I nije uopće bilo bitno što je Tihomir sa neviđenom strašću volio nogomet i postnogometno druženje uz pivu četvrtkom.
Vrlo brzo nakon vjenčanja Dembelijska zečica je ograničila postnogometno druženje na jednu pivu. Ubrzo je uslijedila nova mjera. Nakon nogometa odmah kući jer "nema se što gubiti vrijeme na glupe muške razgovore". Pa valjda više voli mene od tih svojih prijatelja, rezonirala je Dembelijska zečica. Nogomet je završavao u 21 sat, a policijski sat je stupao na snagu u 21,25 sati. Dembelijska zečica je izračunala da je toliko dovoljno za brzo tuširanje i vožnju do kuće. Nije trebalo dugo čekati na treći stupanj. Tihomir je prestao dolaziti na nogomet. Ponekad bi sreo Tihomira i Dembelijsku zečicu. Ne bi izdržao: "Što te nema na nogometu?" Tihomir je zamuckivao, a Dembelijska zečica je likovala. Ne bi ništa rekla, no poruka s njena zadovoljna lica jasno je poručivala: "Ja sam mu bitnija od vas". Kad bi pored njega bila Dembelijska zečica govorio je tiho, polupognute glave. I kad bi ga vidio takvog sjetio bi se čovjeka koji je često znao zagalamiti na sve nas na nogometu.
Tihomir je disao tek kad bi Dembelijska zečica otišla na službeni put. Kad bi se pojavio na nogometu bilo nam je jasno da je "gazdarica" na putu.
Tihomir se iz veselog čovjeka pretvorio u uplašenog zeca. Kad bi poželio sex, morao je cijeli stan očistiti usisačem. Ucjena ili predigra? Ako je bila predigra, moram priznati da je bila originalna. Dembelijska zečica je sastavljala popise gostiju za Tihomirov rođendan. Tihomir je imao pravo samo na prijedlog. S Tihomirovog popisa križali bi se svi „promiskuitetni“ prijatelji kojima su se „omakle“ dvije veze godišnje. Na popisu bi ostajali samo vjerni supruzi. Svi samci ili rastavljeni su već unaprijed bili osuđeni na križanje jer „loše utječu na mog Tihomira“. Za dvije-tri godine Tihomir je već znao kako sastaviti popis po ukusu gospođe.
Tihomir je trpio i disao na škrge. U početku torture nije se moglo naći nezadovoljstvo na njegovu licu. Bio je uvjeren da će početna euforija Dembelijske zečice koja je napokon ulovila muškarca vremenom splasnuti. Kako je vrijeme prolazilo, Tihomir je bio sve potišteniji. I nije vidio izlaz. Dembelijska zečica neprestano je prigovarala za svaku sitnicu, držala mu lekcije pred svima. I Tihomir je trpio sve dok se nije pojavila kolegica s posla koja je pobjegla od lošeg braka i supruga koji ju je maltretirao na isti način kao što je Dembelijska zečica maltretirala Tihomira. Ugodna i razumna žena sve je češće i duže pričala s Tihomirom.
Jednog dana Tihomir se pojavio na nogometu. Nakon nogometa sjeo je na pivu. Bio je to onaj stari Tihomir kojeg smo poznavali. Nitko se nije usudio pitati kako je dobio dozvolu za nogomet. Bili smo sretni da je opet s nama. Došao je i Tihomirov rođendan. I mi smo pozvani. Nakon roštilja i pive stizala je torta. Nosila ju je Tihomirova kolegica s posla.
Vrlo brzo nakon vjenčanja Dembelijska zečica je ograničila postnogometno druženje na jednu pivu. Ubrzo je uslijedila nova mjera. Nakon nogometa odmah kući jer "nema se što gubiti vrijeme na glupe muške razgovore". Pa valjda više voli mene od tih svojih prijatelja, rezonirala je Dembelijska zečica. Nogomet je završavao u 21 sat, a policijski sat je stupao na snagu u 21,25 sati. Dembelijska zečica je izračunala da je toliko dovoljno za brzo tuširanje i vožnju do kuće. Nije trebalo dugo čekati na treći stupanj. Tihomir je prestao dolaziti na nogomet. Ponekad bi sreo Tihomira i Dembelijsku zečicu. Ne bi izdržao: "Što te nema na nogometu?" Tihomir je zamuckivao, a Dembelijska zečica je likovala. Ne bi ništa rekla, no poruka s njena zadovoljna lica jasno je poručivala: "Ja sam mu bitnija od vas". Kad bi pored njega bila Dembelijska zečica govorio je tiho, polupognute glave. I kad bi ga vidio takvog sjetio bi se čovjeka koji je često znao zagalamiti na sve nas na nogometu.
Tihomir je disao tek kad bi Dembelijska zečica otišla na službeni put. Kad bi se pojavio na nogometu bilo nam je jasno da je "gazdarica" na putu.
Tihomir se iz veselog čovjeka pretvorio u uplašenog zeca. Kad bi poželio sex, morao je cijeli stan očistiti usisačem. Ucjena ili predigra? Ako je bila predigra, moram priznati da je bila originalna. Dembelijska zečica je sastavljala popise gostiju za Tihomirov rođendan. Tihomir je imao pravo samo na prijedlog. S Tihomirovog popisa križali bi se svi „promiskuitetni“ prijatelji kojima su se „omakle“ dvije veze godišnje. Na popisu bi ostajali samo vjerni supruzi. Svi samci ili rastavljeni su već unaprijed bili osuđeni na križanje jer „loše utječu na mog Tihomira“. Za dvije-tri godine Tihomir je već znao kako sastaviti popis po ukusu gospođe.
Tihomir je trpio i disao na škrge. U početku torture nije se moglo naći nezadovoljstvo na njegovu licu. Bio je uvjeren da će početna euforija Dembelijske zečice koja je napokon ulovila muškarca vremenom splasnuti. Kako je vrijeme prolazilo, Tihomir je bio sve potišteniji. I nije vidio izlaz. Dembelijska zečica neprestano je prigovarala za svaku sitnicu, držala mu lekcije pred svima. I Tihomir je trpio sve dok se nije pojavila kolegica s posla koja je pobjegla od lošeg braka i supruga koji ju je maltretirao na isti način kao što je Dembelijska zečica maltretirala Tihomira. Ugodna i razumna žena sve je češće i duže pričala s Tihomirom.
Jednog dana Tihomir se pojavio na nogometu. Nakon nogometa sjeo je na pivu. Bio je to onaj stari Tihomir kojeg smo poznavali. Nitko se nije usudio pitati kako je dobio dozvolu za nogomet. Bili smo sretni da je opet s nama. Došao je i Tihomirov rođendan. I mi smo pozvani. Nakon roštilja i pive stizala je torta. Nosila ju je Tihomirova kolegica s posla.
subota, 5. studenoga 2011.
Blog br. 5: Bezveznjakove godine
Sandra je bila lijepa i pametna žena. Ali i tvrdoglava žena koja je bila uvjerena, kad su emocije u pitanju, da je uvijek na pravom putu. I što bi je netko više uvjeravao da griješi, njen zid satkan od tvrdoglavosti zidao bi se prema nebu.
Najljepše godine posvetila je bezveznjaku koji je više od svega volio nogomet. Na godišnji nije išla jer bi bezveznjak potrošio zadnju kunu na "važno" gostovanje svog kluba. "Znaš, draga, dečki su okretali ture pa nisam ja mogao ostati pi...", slušala je opravdanja. Poklon za Božić nikad nije dobila jer bi bezveznjak potrošio zadnju kunu na novi dres Manchestera. "Znaš, stara, tako je dobar dres bio pa nisam mogao odoliti", strpljivo je Sandra slušala bezveznjaka pravdajući se sebi i nama: "Tako je sladak, zaigran. Kao dijete." Na bezveznjaka je potrošila zlatne godine. Od 27. do 33., kad su se sve prijateljice udale i rodile djecu. Jedno se vrijeme "liječila" od bezveznjaka, a onda su uslijedile epizode s muškarcima koji su u glavama još proživljavali razvode, usred noći iz Sandrinog kreveta telefonom se razračunavali sa suprugama koje su tražile alimentaciju.
Već joj je svega bilo dosta. Sandra je već prošla 38. Sve je manje tvrdoglava. Postala je svjesna da njene lijepe okice i besprijekorno tijelo mogu biti zanimljive tek nekom rastavljenom tati koji se (iz)liječio od propalog braka ili u gorem slučaju muškarčini na pragu pedesete kojem bi pored supruge tako dobro legla mlada 38-godišnjakinja. Sandra je znala da više nema princa na bijelom konju.
Ipak, jedan dan u njen život ujahao je netko tko se s pravom mogao zvati princem. Za razliku od luzera na koje je gubila vrijeme Princ je bio dečko na mjestu. Ozbiljan, odmjeren, zabavan, zgodan muškarac koji je tek prošao četrdesetu i iza sebe ostavio loš brak i još lošiju suprugu. Sandra je u nekoliko dana "pala". Sad ili nikad. Primjećivala je samo princa i zaljubljeno lutala svojim maštanjima. Već je vidjela prsten na ruci i dijete koje je tako žarko željela. Sve se odvilo preko noći. Nakon mjesec dana preselila je kod Princa. Uživao sam gledajući ih, no za razliku od čitavog društva koje je nizalo hvalospjeve njihovoj vezi, nagrizala me sumnja. Princ je već imao dva dečka od 16 i 14 godina. Znao sam kako razmišlja. Poput mene. Podigao sam dva dečka na noge, živio za njih godinama, stvarao svijet koji će prostrti crveni tepih gdje god se pojave moji sinovi. Često svoju sreću i želje gurao pod tepih da bi više bio uz njih. Sada želim uživati.
Nakon tri mjeseca sam bio siguran da sam dobro pročitao Princa. Sandra je panično gurala vezu naprijed, ultimativno počela zahtjevati brak i djecu. Nakon tri mjeseca!? Princ je uzaludno pokušavao objasniti da je prerano za bitne odluke i da nije protivnik braka pa čak niti djece ako je to cijena Sandrine sreće. Princ je zavolio Sandru, no Sandra je radila samo jedno: požurivala. Iritantno i agresivno.
Sreo sam je jednog dana u gradu. Sve mi je bilo jasno. Hodala je zamišljena, pognute glave, a njene su misli lutale tko zna gdje. Možda se prisjećala bezveznjaka, njegovih utakmica, dresova, isprika i godina bačenih u vjetar.
Najljepše godine posvetila je bezveznjaku koji je više od svega volio nogomet. Na godišnji nije išla jer bi bezveznjak potrošio zadnju kunu na "važno" gostovanje svog kluba. "Znaš, draga, dečki su okretali ture pa nisam ja mogao ostati pi...", slušala je opravdanja. Poklon za Božić nikad nije dobila jer bi bezveznjak potrošio zadnju kunu na novi dres Manchestera. "Znaš, stara, tako je dobar dres bio pa nisam mogao odoliti", strpljivo je Sandra slušala bezveznjaka pravdajući se sebi i nama: "Tako je sladak, zaigran. Kao dijete." Na bezveznjaka je potrošila zlatne godine. Od 27. do 33., kad su se sve prijateljice udale i rodile djecu. Jedno se vrijeme "liječila" od bezveznjaka, a onda su uslijedile epizode s muškarcima koji su u glavama još proživljavali razvode, usred noći iz Sandrinog kreveta telefonom se razračunavali sa suprugama koje su tražile alimentaciju.
Već joj je svega bilo dosta. Sandra je već prošla 38. Sve je manje tvrdoglava. Postala je svjesna da njene lijepe okice i besprijekorno tijelo mogu biti zanimljive tek nekom rastavljenom tati koji se (iz)liječio od propalog braka ili u gorem slučaju muškarčini na pragu pedesete kojem bi pored supruge tako dobro legla mlada 38-godišnjakinja. Sandra je znala da više nema princa na bijelom konju.
Ipak, jedan dan u njen život ujahao je netko tko se s pravom mogao zvati princem. Za razliku od luzera na koje je gubila vrijeme Princ je bio dečko na mjestu. Ozbiljan, odmjeren, zabavan, zgodan muškarac koji je tek prošao četrdesetu i iza sebe ostavio loš brak i još lošiju suprugu. Sandra je u nekoliko dana "pala". Sad ili nikad. Primjećivala je samo princa i zaljubljeno lutala svojim maštanjima. Već je vidjela prsten na ruci i dijete koje je tako žarko željela. Sve se odvilo preko noći. Nakon mjesec dana preselila je kod Princa. Uživao sam gledajući ih, no za razliku od čitavog društva koje je nizalo hvalospjeve njihovoj vezi, nagrizala me sumnja. Princ je već imao dva dečka od 16 i 14 godina. Znao sam kako razmišlja. Poput mene. Podigao sam dva dečka na noge, živio za njih godinama, stvarao svijet koji će prostrti crveni tepih gdje god se pojave moji sinovi. Često svoju sreću i želje gurao pod tepih da bi više bio uz njih. Sada želim uživati.
Nakon tri mjeseca sam bio siguran da sam dobro pročitao Princa. Sandra je panično gurala vezu naprijed, ultimativno počela zahtjevati brak i djecu. Nakon tri mjeseca!? Princ je uzaludno pokušavao objasniti da je prerano za bitne odluke i da nije protivnik braka pa čak niti djece ako je to cijena Sandrine sreće. Princ je zavolio Sandru, no Sandra je radila samo jedno: požurivala. Iritantno i agresivno.
Sreo sam je jednog dana u gradu. Sve mi je bilo jasno. Hodala je zamišljena, pognute glave, a njene su misli lutale tko zna gdje. Možda se prisjećala bezveznjaka, njegovih utakmica, dresova, isprika i godina bačenih u vjetar.
nedjelja, 30. listopada 2011.
Blog br. 4: Tko sam ja da mu sudim?
Branko nije bio muška sponzoruša, ali kad se već poklopilo... zašto preko noći ne pobjeći iz svakodnevice preživljavanja i druženja s opskurnim likovima. Bogato se "udao". Preko noći je ušao u visoko društvo i postao mali tajkun koje ne pita za cijenu.
Sve do vjenčanja vrtio je svaku kunu. Vrlo često nije imao što vrtjeti. Nije uspio završiti niti neku školu. Sve što je imao bila je prirodna inteligencija i osmijeh na licu. Rijetko tko je bio zabavan kao Branko. Volio je žene. Uživao sam gledati njegovo lice kad bi njegovi uvijek budni radari otkrili neku ženu. Njegova duša razvukla bi se u osmijeh. I nije bilo bitno da li je žena lijepa, plava ili crna, profesorica ili konobarica. Zabavljao je muško društvo pričama o ženama. Svi smo znali da je dobar dio priča plod mašte, no nitko mu nije zamjerao. Sve je to bila predstava u kojoj je uživao on, ali i cijelo društvo. Branko je bio sretan čovjek.
Dobričina Branko nije nimalo sumnjao da će ženidbom postati još sretniji čovjek. No, svi mi koji smo znali obitelj u koju je ušao bili smo skeptični. Branka su gledali s visoka. On je za njih bio "mali od kužine". Tek obični uljez koji je na njihovo zgražanje, nekako neprimjećen prošao kroz minska polja snobizma i prepotencije i oteo njihovu jedinicu.
Bračna idila trajala je kratko. Provokacije i potcjenjivanja punice i tasta postajali su sve češći. Branko je "pucao". Jaz sa suprugom bio je sve dublji. I kako to obično biva, kćer jedinica stala je na stranu roditelja. No, Branko je sve to trpio. Mnogi su se pitali zašto. Nama koji smo ga znali od djetinjstva sve je bilo jasno. Branko je vozio dobar auto, putovao svijetom, živio na visokoj nozi. Odjednom je postao ljubitelj skupih satova, vrhunski poznavatelj vina, neizostavni gost kazališnih premijera. Postao je član uglednog društva, družio se s profesorima, doktorima, političarima. Svidio mu se taj svijet. Nije želio na sebi iskusiti kletvu: "Da Bog da imao pa nemao". Svako otvoreno suprostavljanje punici i tastu značilo bi zbogom svijetu za kojim je žudio. No, Branko je ipak imao ponosa u sebi. I sve je teže plivao između Branka koji ne želi napustiti svijet izobilja i onog starog Branka koji je držao do sebe. Izgubio je samopoštovanje. Nestao je osmijeh s njegovog lica.
I kao u filmu, Branko je upoznao Mariju koja ga je oborila s nogu. Zaljubio se kao nikad u životu. Vratio mu se osmijeh na lice. Život je ponovno imao smisla. Neviđenom upornošću lomio je otpor Marije koja nije željela imati posla s oženjenim muškarcem. Koliko je bio uporan Branko, toliko je bila uporna nova žena u njegovom životu. Marija je imala koju godinu i poprilično samopoštovanja i nije željela avanturu. Nije željela biti ljubavnica. Branko se ponovno lomio. Jedan dan bi odlučio da će poslati k vragu svo bogatstvo i izabrati ljubav. Drugi dan bi se sjetio da nikakva ljubav nije vrijedna vraćanja među plebs. Marija mu je davala šansu. Klela se da je gotovo među njima i opet mu davala šansu. Branko je odabrao.
Tko sam ja da mu sudim? Zapravo, čemu presuda? Presudio je sam sebi. Svaki put kad vidim njegovo lice, vidim lice tužnog čovjeka. I čujem ga kako nas uvjerava da uživa u životu. Možda će nas i uspjeti uvjeriti. Sebe nikad.
Sve do vjenčanja vrtio je svaku kunu. Vrlo često nije imao što vrtjeti. Nije uspio završiti niti neku školu. Sve što je imao bila je prirodna inteligencija i osmijeh na licu. Rijetko tko je bio zabavan kao Branko. Volio je žene. Uživao sam gledati njegovo lice kad bi njegovi uvijek budni radari otkrili neku ženu. Njegova duša razvukla bi se u osmijeh. I nije bilo bitno da li je žena lijepa, plava ili crna, profesorica ili konobarica. Zabavljao je muško društvo pričama o ženama. Svi smo znali da je dobar dio priča plod mašte, no nitko mu nije zamjerao. Sve je to bila predstava u kojoj je uživao on, ali i cijelo društvo. Branko je bio sretan čovjek.
Dobričina Branko nije nimalo sumnjao da će ženidbom postati još sretniji čovjek. No, svi mi koji smo znali obitelj u koju je ušao bili smo skeptični. Branka su gledali s visoka. On je za njih bio "mali od kužine". Tek obični uljez koji je na njihovo zgražanje, nekako neprimjećen prošao kroz minska polja snobizma i prepotencije i oteo njihovu jedinicu.
Bračna idila trajala je kratko. Provokacije i potcjenjivanja punice i tasta postajali su sve češći. Branko je "pucao". Jaz sa suprugom bio je sve dublji. I kako to obično biva, kćer jedinica stala je na stranu roditelja. No, Branko je sve to trpio. Mnogi su se pitali zašto. Nama koji smo ga znali od djetinjstva sve je bilo jasno. Branko je vozio dobar auto, putovao svijetom, živio na visokoj nozi. Odjednom je postao ljubitelj skupih satova, vrhunski poznavatelj vina, neizostavni gost kazališnih premijera. Postao je član uglednog društva, družio se s profesorima, doktorima, političarima. Svidio mu se taj svijet. Nije želio na sebi iskusiti kletvu: "Da Bog da imao pa nemao". Svako otvoreno suprostavljanje punici i tastu značilo bi zbogom svijetu za kojim je žudio. No, Branko je ipak imao ponosa u sebi. I sve je teže plivao između Branka koji ne želi napustiti svijet izobilja i onog starog Branka koji je držao do sebe. Izgubio je samopoštovanje. Nestao je osmijeh s njegovog lica.
I kao u filmu, Branko je upoznao Mariju koja ga je oborila s nogu. Zaljubio se kao nikad u životu. Vratio mu se osmijeh na lice. Život je ponovno imao smisla. Neviđenom upornošću lomio je otpor Marije koja nije željela imati posla s oženjenim muškarcem. Koliko je bio uporan Branko, toliko je bila uporna nova žena u njegovom životu. Marija je imala koju godinu i poprilično samopoštovanja i nije željela avanturu. Nije željela biti ljubavnica. Branko se ponovno lomio. Jedan dan bi odlučio da će poslati k vragu svo bogatstvo i izabrati ljubav. Drugi dan bi se sjetio da nikakva ljubav nije vrijedna vraćanja među plebs. Marija mu je davala šansu. Klela se da je gotovo među njima i opet mu davala šansu. Branko je odabrao.
Tko sam ja da mu sudim? Zapravo, čemu presuda? Presudio je sam sebi. Svaki put kad vidim njegovo lice, vidim lice tužnog čovjeka. I čujem ga kako nas uvjerava da uživa u životu. Možda će nas i uspjeti uvjeriti. Sebe nikad.
subota, 29. listopada 2011.
Blog br. 3: Hvataj se "knjige" u dvadesetoj
Kad bi u enciklopediji tražio pojam "dečki s perspektivom" vjerojatno bi naletio na njihove slike. Sve im je išlo od ruke. U svemu su bili superiorni. Vitezovi 21. stoljeća. Obožavali su ih učitelji, kolege, susjedi, treneri. Gdje god bi prohujali sa šarmom i osmijehom Sandro i Boris bi sijali oduševljenje. Nakon srednje škole mogli su birati fakultet, nakon Medicinskog fakulteta mogli su birati posao. U svemu su bili ispred svoje generacije. Osim u jednom. Sa ženama baš nisu bili na "ti". Pojavila bi se tu i tamo koja cura, ali uglavnom nije išlo. Možda bi bio prestrog kad bi rekao da su padali na prvoj stepenici. No, do druge stepenice rijetko kad bi stigli. Nerazdvojni prijatelji u bolnici su bili okruženi mnoštvom žena. Pogledi doktorica i sestara rado su zalutali prema prema Sandru i Borisu. Kolege su bile sigurne da se dvojica mladih doktora drže profesionalne etike da radno mjesto i veza ne idu zajedno.
Jednog dana na odjelu se pojavila sestra Katarina. Priznajem, teško sam se koncentirao na posao kad bi Katarina bila u blizini, no nešto mi je govorilo da se Katarine treba kloniti. Nije samo meni padala koncentracija kad je Katarina bila u blizini. Košarka koja se igrala poslije smjene postajala je sve manje važna. I Sandro i Boris imali bi još nekoliko sitnica za srediti na poslu. Žalio sam za košarkom, no shvatio sam: dečki su ambiciozni. Vrlo brzo sam shvatio da se taj neizostavni posao zbog kojeg je patila naša košarka zove Katarina. Još brže sam shvatio da Katarina jedan dan ide na kavu sa Sandrom, drugi dan s Borisom. "Što je dečki? Katarina ne može izabrati?", pokušao sam se našaliti. Dočekala su me kisela lica dvojice terijera.Sve mi je bilo jasno. Počeo je rat za Katarinu. Nisam bio siguran kako će završiti, no mirisao sam da će njihovo prijateljstvo zalutati u blokovskoj podjeli. Nije prošlo niti dva tjedna, a rat za Katarinu dobio je Sandro. Poput leptirića lebdio je bolnicom. Valjda se prvi put zaljubio. Boris se povukao, a ja sam otišao na godišnji.
Vozeći na posao prvi dan nakon godišnjeg odmora nisam razmišljao o pacijentima. Zanimalo me kako napreduje romansa. I zaista, ljubav se rascvjetala. No, u trokutu je suvišan postao Sandro. U mjesec dana Katarina se prešaltala na Borisa. Bolnica je imala jednu vezu više i jedno prijateljstvo manje. Nerazdvojni prijatelji jedva da su ostali na "Dobar dan kolega". Bilo mi je žao jer su Sandro i Boris bili moji veliki prijatelji. Nisam mogao prešutjeti. Sam sam sebe čuo kako govorim: "Borise, nije fer". Nakon mjesec dana otišao sam na službeni put. Kad sam se vratio na hodniku me dočekao ucviljeni Boris. Katarina mu je dala nogu.
I nije me Boris jedini dočekao. U ordinaciji me čekala Katarina kojoj su dugi uvodi očito bili gubljenje vremena, a Sandro i Boris laki plijen u igri koja ju je samo zabavljala. Bez imalo ustručavanja predložila mi je da izađe van sa mnom. "Treba mi pravi muškarac. Dosta mi je maminih sinova..." Ja sam trebao ispasti treća budala cure koja je obožavala spletke.
Imao sam previše utakmica u nogama da bi se upleo u Katarininu mrežu. Nažalost, Sandro i Boris nisu ih imali. Očito, svatko od nas mora proći svoju Katarinu. "Moja Katarina" me naučila pameti kad sam imao 20. Sve je lako kad si mlad. I nakon "Katarine" nagledao sam se puno "Katarina". I već odavno nema "Katarine" koja će napraviti "Sandra i Borisa od mene". Možda bi bilo bolje da su Sandro i Boris naletjeli na Katarinu sa 20. Bolno je u tridesetoj učiti gradivo za dvadesetogodišnjaka. I ispasti budala i ostati bez prijatelja jer nisi učio kad je trebalo. U dvadesetoj.
Jednog dana na odjelu se pojavila sestra Katarina. Priznajem, teško sam se koncentirao na posao kad bi Katarina bila u blizini, no nešto mi je govorilo da se Katarine treba kloniti. Nije samo meni padala koncentracija kad je Katarina bila u blizini. Košarka koja se igrala poslije smjene postajala je sve manje važna. I Sandro i Boris imali bi još nekoliko sitnica za srediti na poslu. Žalio sam za košarkom, no shvatio sam: dečki su ambiciozni. Vrlo brzo sam shvatio da se taj neizostavni posao zbog kojeg je patila naša košarka zove Katarina. Još brže sam shvatio da Katarina jedan dan ide na kavu sa Sandrom, drugi dan s Borisom. "Što je dečki? Katarina ne može izabrati?", pokušao sam se našaliti. Dočekala su me kisela lica dvojice terijera.Sve mi je bilo jasno. Počeo je rat za Katarinu. Nisam bio siguran kako će završiti, no mirisao sam da će njihovo prijateljstvo zalutati u blokovskoj podjeli. Nije prošlo niti dva tjedna, a rat za Katarinu dobio je Sandro. Poput leptirića lebdio je bolnicom. Valjda se prvi put zaljubio. Boris se povukao, a ja sam otišao na godišnji.
Vozeći na posao prvi dan nakon godišnjeg odmora nisam razmišljao o pacijentima. Zanimalo me kako napreduje romansa. I zaista, ljubav se rascvjetala. No, u trokutu je suvišan postao Sandro. U mjesec dana Katarina se prešaltala na Borisa. Bolnica je imala jednu vezu više i jedno prijateljstvo manje. Nerazdvojni prijatelji jedva da su ostali na "Dobar dan kolega". Bilo mi je žao jer su Sandro i Boris bili moji veliki prijatelji. Nisam mogao prešutjeti. Sam sam sebe čuo kako govorim: "Borise, nije fer". Nakon mjesec dana otišao sam na službeni put. Kad sam se vratio na hodniku me dočekao ucviljeni Boris. Katarina mu je dala nogu.
I nije me Boris jedini dočekao. U ordinaciji me čekala Katarina kojoj su dugi uvodi očito bili gubljenje vremena, a Sandro i Boris laki plijen u igri koja ju je samo zabavljala. Bez imalo ustručavanja predložila mi je da izađe van sa mnom. "Treba mi pravi muškarac. Dosta mi je maminih sinova..." Ja sam trebao ispasti treća budala cure koja je obožavala spletke.
Imao sam previše utakmica u nogama da bi se upleo u Katarininu mrežu. Nažalost, Sandro i Boris nisu ih imali. Očito, svatko od nas mora proći svoju Katarinu. "Moja Katarina" me naučila pameti kad sam imao 20. Sve je lako kad si mlad. I nakon "Katarine" nagledao sam se puno "Katarina". I već odavno nema "Katarine" koja će napraviti "Sandra i Borisa od mene". Možda bi bilo bolje da su Sandro i Boris naletjeli na Katarinu sa 20. Bolno je u tridesetoj učiti gradivo za dvadesetogodišnjaka. I ispasti budala i ostati bez prijatelja jer nisi učio kad je trebalo. U dvadesetoj.
četvrtak, 27. listopada 2011.
Blog br. 2: Gospođe Tupko i Blento
Diana i Sanja dvije su najbolje prijateljice. Nerazdvojne od srednje škole. Zajedno su učile, zajedno ljetovale, zajedno izlazile, zajedno proživljavale prve, druge, treće... i tko zna koje ljubavi. Dvije pametne cure koje su imale svoj stav. Koje su imale smisao za humor. Koje su više od svega voljele knjigu, kazalište i putovanja. Svi njihovi dečki bili su zetovi iz udžbenika. Inteligentni, odgojeni, odmjereni, fini, obrazovani. Iz "fine obitelji", kako bi znala reći moja kolegica zaražena snobizmom.
Na pragu tridesete došlo je vrijeme za udaju. Tako su barem one mislile. Bio sam uvjeren da će se jednog dana Diana i Sanja pojaviti s dečkima kakve zaslužuju. Iako, ne znam gdje im se žurilo. Izlasci su se počeli svoditi na potrage za mužem. Bjesomučni izlasci pretvorili su se u lov na mužjake. Ali valjda kad najviše želiš... Nije išlo. Diana i Sanja pomalo su klonule i gubile nadu. Ne znam zašto. Imale su tek 29.
I jednog dana Diana se pojavila s dečkom. Ne znam zašto, ali prva asocijacija mi je bio kromanjonac. Tup pogled šarao je po našem društvu i tražio tko to gleda njegovu curu sumnjivim pogledom. "Jako je galantan", kao da se ispričavala Diana. Sanja je bila očajna. Sve do dana dok kromanjonac kojeg smo u međuvremenu od milja nazvali Tupko nije doveo u društvo svog prijatelja. Prijatelj je ekspresno zaveo Sanju. Diana i Sanja uvijek su dijelile emocionalnu sudbinu. Ili su obje bile same ili su obje imale dečka. Kako nismo željeli diskriminirati dečke naših prijateljica, morali smo i prijatelju dati nadimak. Nekako nam se najprikladnijim činio Blento.
Tupko se samooduševljavao vadeći tampone iz Dianine torbice pred svima nama. Vrhunac Blentine imaginacije bilo je snimanje psa kamerom kako diže nogu dok mokri. Zaista seksi mušakarac. I Blento i Tupko su očito željeli pokazivati da se ima na bacanje. Na majicama su im ostajali obilni obroci. Posljednji put kad sam ih vidio Blento je jeo kulen, a Tupko jaja na oko. Naša dva nova prijatelja ubrzo su nestala. S njima i Diana i Sanja. Zamjerile su nam da ne razumijemo humor njihovih odabranika. Naše prijateljstvo svelo se se u kurtoazno: "Kako ste" kad bi se sreli u gradu. Ili na skretanje pogleda.
Dianu sam nedavno sreo. Nakon 12 godina. Sjena lijepe žene. U pola sata sasula je svu tugu, razočaranost i očaj. Na kraju je tiho rekla: "Bili ste u pravu, a ja nisam ništa vidjela. Gdje sam žurila? Ne mogu više ovako". Pitao sam je kako je Sanja. "Bolje da ti ne pričam". S Dianom povremeno odem na kavu. I Sanja bi rado na kavu, ali Blento je nigdje ne pušta. I pokušavam uvjeriti Dianu da su njena djeca smisao života. "Nemoj pričati ono u što ne vjeruješ", prošaptala je Diana.
Na pragu tridesete došlo je vrijeme za udaju. Tako su barem one mislile. Bio sam uvjeren da će se jednog dana Diana i Sanja pojaviti s dečkima kakve zaslužuju. Iako, ne znam gdje im se žurilo. Izlasci su se počeli svoditi na potrage za mužem. Bjesomučni izlasci pretvorili su se u lov na mužjake. Ali valjda kad najviše želiš... Nije išlo. Diana i Sanja pomalo su klonule i gubile nadu. Ne znam zašto. Imale su tek 29.
I jednog dana Diana se pojavila s dečkom. Ne znam zašto, ali prva asocijacija mi je bio kromanjonac. Tup pogled šarao je po našem društvu i tražio tko to gleda njegovu curu sumnjivim pogledom. "Jako je galantan", kao da se ispričavala Diana. Sanja je bila očajna. Sve do dana dok kromanjonac kojeg smo u međuvremenu od milja nazvali Tupko nije doveo u društvo svog prijatelja. Prijatelj je ekspresno zaveo Sanju. Diana i Sanja uvijek su dijelile emocionalnu sudbinu. Ili su obje bile same ili su obje imale dečka. Kako nismo željeli diskriminirati dečke naših prijateljica, morali smo i prijatelju dati nadimak. Nekako nam se najprikladnijim činio Blento.
Tupko se samooduševljavao vadeći tampone iz Dianine torbice pred svima nama. Vrhunac Blentine imaginacije bilo je snimanje psa kamerom kako diže nogu dok mokri. Zaista seksi mušakarac. I Blento i Tupko su očito željeli pokazivati da se ima na bacanje. Na majicama su im ostajali obilni obroci. Posljednji put kad sam ih vidio Blento je jeo kulen, a Tupko jaja na oko. Naša dva nova prijatelja ubrzo su nestala. S njima i Diana i Sanja. Zamjerile su nam da ne razumijemo humor njihovih odabranika. Naše prijateljstvo svelo se se u kurtoazno: "Kako ste" kad bi se sreli u gradu. Ili na skretanje pogleda.
Dianu sam nedavno sreo. Nakon 12 godina. Sjena lijepe žene. U pola sata sasula je svu tugu, razočaranost i očaj. Na kraju je tiho rekla: "Bili ste u pravu, a ja nisam ništa vidjela. Gdje sam žurila? Ne mogu više ovako". Pitao sam je kako je Sanja. "Bolje da ti ne pričam". S Dianom povremeno odem na kavu. I Sanja bi rado na kavu, ali Blento je nigdje ne pušta. I pokušavam uvjeriti Dianu da su njena djeca smisao života. "Nemoj pričati ono u što ne vjeruješ", prošaptala je Diana.
srijeda, 26. listopada 2011.
Blog br. 1: Romantični rođendan u Parizu
Marijana sam sreo ispred turističke agencije. S osmijehom na licu mahao je vaučerom. Nisam ga ni trebao pitati gdje putuje. U sekundi je sve ispričao. Vodi suprugu u Pariz za rođendan. Prelijepu Anu odvest će u fini restoran odmah uz Champ Eliseey. Šetat će uz Senu držeći se zaljubljeno za ruke. Poslije idu u shopping jer Ana obožava skupe krpice. Marijan je otrčao do banke jer Ana voli trošiti. I dok je Marijan nestajao, osjećao sam gađenje i žaljenje. Gadio sam se sam sebi, gadila mi se i Ana. Žalio sam Marijana.
Ana je oduvijek znala planirati. S 20 godina odlučila je zabavljati se. Prelijepa plavuša dugih nogu mogla je birati. Muškarci su klečali pred njom. Dva pokreta kažiprstom koja su govorila "dođi" bila su dovoljna da plijen padne. Nitko nije maštao o Ani. Bila je nedostižna. S 30 godina odlučila se bogato udati. Nitko nije sumnjao da će plan propasti. Putovala je od Australije do Argentina, krpice su se kupovale samo u Milanu i Londonu, rođendane se slavilo na jahtama. Marijan je plaćao. Zauzvrat je držao Anu za ruku i uživao u ljubomornim pogledima muškaraca zadivljenih Aninom ljepotom. Marijan je mogao kupiti sve. Ana je stigla na prag četrdesete i poželjela je osjetititi strast. Nažalost, strast se nije prodavala.
Anu sam upoznao na dočeku Nove godine. Ne znam kako sam gledao Anu, ali sjećam se da mi je prijatelj koji nas je upoznao šapnuo na uho: "Uzmi malo zraka". Brzo sam zaboravio na Anu. Bio sam uvjeren da je nedostižna. Osim toga, nikad se ne bi petljao s udanim ženama. U tom uvjerenju živio sam do slučajnog susreta s Anom u gradu. Nakon nekoliko kurtoaznih riječi već sam se okrenuo kad sam začuo Anin smijeh. "Navikla sam da me muškarci zovu na kavu, ali ja rado pozovem na kavu muškarce koji me se boje". I na kavi sam doznao kako se danima smijala prisjećajući se mojih komentara na dočeku Nove godine. "Dugo nisam srela tako nekog zanimljivog i zabavnog, a tako normalnog". Ana me za nekoliko dana zvala na drugu kavu. "Svi muškarci pokušavaju nešto. Vi niste ništa, a vidjela sam kako me gledate". Tada sam znao da s Anom ne smijem preći na "ti" i otići na treću kavu. Sigurno ne bi otišao da sam znao da je Ana isplanirala u 40. godini naći ljubavnika. Kad smo se našli četvrti put niti Ana niti ja nismo željeli gubiti vrijeme na kavu.
Ljeto s Anom bilo je nezaboravno. Često sam se pitao što je to vidjela u meni. Bojao sam se da ću se zaljubiti, a zaljubila se Ana. Prvi put u životu dogodilo joj se nešto što nije planirala. I poželjela je sa mnom otići u Pariz jer je oduvijek maštala da će zaljubljena šetati uz Senu. U Pariz nisam nikad otišao s Anom. Pobjegao sam. Više nisam imao snage skrivati se. Proganjala me grižnja savjesti.
Ana će ipak otići u Pariz. S Marijanom. Koji vjerojatno ne zna Anin plan. Rastavit će se u pedesetoj.
Ana je oduvijek znala planirati. S 20 godina odlučila je zabavljati se. Prelijepa plavuša dugih nogu mogla je birati. Muškarci su klečali pred njom. Dva pokreta kažiprstom koja su govorila "dođi" bila su dovoljna da plijen padne. Nitko nije maštao o Ani. Bila je nedostižna. S 30 godina odlučila se bogato udati. Nitko nije sumnjao da će plan propasti. Putovala je od Australije do Argentina, krpice su se kupovale samo u Milanu i Londonu, rođendane se slavilo na jahtama. Marijan je plaćao. Zauzvrat je držao Anu za ruku i uživao u ljubomornim pogledima muškaraca zadivljenih Aninom ljepotom. Marijan je mogao kupiti sve. Ana je stigla na prag četrdesete i poželjela je osjetititi strast. Nažalost, strast se nije prodavala.
Anu sam upoznao na dočeku Nove godine. Ne znam kako sam gledao Anu, ali sjećam se da mi je prijatelj koji nas je upoznao šapnuo na uho: "Uzmi malo zraka". Brzo sam zaboravio na Anu. Bio sam uvjeren da je nedostižna. Osim toga, nikad se ne bi petljao s udanim ženama. U tom uvjerenju živio sam do slučajnog susreta s Anom u gradu. Nakon nekoliko kurtoaznih riječi već sam se okrenuo kad sam začuo Anin smijeh. "Navikla sam da me muškarci zovu na kavu, ali ja rado pozovem na kavu muškarce koji me se boje". I na kavi sam doznao kako se danima smijala prisjećajući se mojih komentara na dočeku Nove godine. "Dugo nisam srela tako nekog zanimljivog i zabavnog, a tako normalnog". Ana me za nekoliko dana zvala na drugu kavu. "Svi muškarci pokušavaju nešto. Vi niste ništa, a vidjela sam kako me gledate". Tada sam znao da s Anom ne smijem preći na "ti" i otići na treću kavu. Sigurno ne bi otišao da sam znao da je Ana isplanirala u 40. godini naći ljubavnika. Kad smo se našli četvrti put niti Ana niti ja nismo željeli gubiti vrijeme na kavu.
Ljeto s Anom bilo je nezaboravno. Često sam se pitao što je to vidjela u meni. Bojao sam se da ću se zaljubiti, a zaljubila se Ana. Prvi put u životu dogodilo joj se nešto što nije planirala. I poželjela je sa mnom otići u Pariz jer je oduvijek maštala da će zaljubljena šetati uz Senu. U Pariz nisam nikad otišao s Anom. Pobjegao sam. Više nisam imao snage skrivati se. Proganjala me grižnja savjesti.
Ana će ipak otići u Pariz. S Marijanom. Koji vjerojatno ne zna Anin plan. Rastavit će se u pedesetoj.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)