Blog br. 4: Tko sam ja da mu sudim?

Branko nije bio muška sponzoruša, ali kad se već poklopilo... zašto preko noći ne pobjeći iz svakodnevice preživljavanja i druženja s opskurnim likovima. Bogato se "udao". Preko noći je ušao u visoko društvo i postao mali tajkun koje ne pita za cijenu.
Sve do vjenčanja vrtio je svaku kunu. Vrlo često nije imao što vrtjeti. Nije uspio završiti niti neku školu. Sve što je imao bila je prirodna inteligencija i osmijeh na licu. Rijetko tko je bio zabavan kao Branko. Volio je žene. Uživao sam gledati njegovo lice kad bi njegovi uvijek budni radari otkrili neku ženu. Njegova duša razvukla bi se u osmijeh. I nije bilo bitno da li je žena lijepa, plava ili crna, profesorica ili konobarica. Zabavljao je muško društvo pričama o ženama. Svi smo znali da je dobar dio priča plod mašte, no nitko mu nije zamjerao. Sve je to bila predstava u kojoj je uživao on, ali i cijelo društvo. Branko je bio sretan čovjek.
Dobričina Branko nije nimalo sumnjao da će ženidbom postati još sretniji čovjek. No, svi mi koji smo znali obitelj u koju je ušao bili smo skeptični. Branka su gledali s visoka. On je za njih bio "mali od kužine". Tek obični uljez koji je na njihovo zgražanje, nekako neprimjećen prošao kroz minska polja snobizma i prepotencije i oteo njihovu jedinicu.
Bračna idila trajala je kratko. Provokacije i potcjenjivanja punice i tasta postajali su sve češći. Branko je "pucao". Jaz sa suprugom bio je sve dublji. I kako to obično biva, kćer jedinica stala je na stranu roditelja. No, Branko je sve to trpio. Mnogi su se pitali zašto. Nama koji smo ga znali od djetinjstva sve je bilo jasno. Branko je vozio dobar auto, putovao svijetom, živio na visokoj nozi. Odjednom je postao ljubitelj skupih satova, vrhunski poznavatelj vina, neizostavni gost kazališnih premijera. Postao je član uglednog društva, družio se s profesorima, doktorima, političarima. Svidio mu se taj svijet. Nije želio na sebi iskusiti kletvu: "Da Bog da imao pa nemao". Svako otvoreno suprostavljanje punici i tastu značilo bi zbogom svijetu za kojim je žudio. No, Branko je ipak imao ponosa u sebi. I sve je teže plivao između Branka koji ne želi napustiti svijet izobilja i onog starog Branka koji je držao do sebe. Izgubio je samopoštovanje. Nestao je osmijeh s njegovog lica.
I kao u filmu, Branko je upoznao Mariju koja ga je oborila s nogu. Zaljubio se kao nikad u životu. Vratio mu se osmijeh na lice. Život je ponovno imao smisla. Neviđenom upornošću lomio je otpor Marije koja nije željela imati posla s oženjenim muškarcem. Koliko je bio uporan Branko, toliko je bila uporna nova žena u njegovom životu. Marija je imala koju godinu i poprilično samopoštovanja i nije željela avanturu. Nije željela biti ljubavnica. Branko se ponovno lomio. Jedan dan bi odlučio da će poslati k vragu svo bogatstvo i izabrati ljubav. Drugi dan bi se sjetio da nikakva ljubav nije vrijedna vraćanja među plebs. Marija mu je davala šansu. Klela se da je gotovo među njima i opet mu davala šansu. Branko je odabrao.
Tko sam ja da mu sudim? Zapravo, čemu presuda? Presudio je sam sebi. Svaki put kad vidim njegovo lice, vidim lice tužnog čovjeka. I čujem ga kako nas uvjerava da uživa u životu. Možda će nas i uspjeti uvjeriti. Sebe nikad.