Sandra je bila lijepa i pametna žena. Ali i tvrdoglava žena koja je bila uvjerena, kad su emocije u pitanju, da je uvijek na pravom putu. I što bi je netko više uvjeravao da griješi, njen zid satkan od tvrdoglavosti zidao bi se prema nebu.
Najljepše godine posvetila je bezveznjaku koji je više od svega volio nogomet. Na godišnji nije išla jer bi bezveznjak potrošio zadnju kunu na "važno" gostovanje svog kluba. "Znaš, draga, dečki su okretali ture pa nisam ja mogao ostati pi...", slušala je opravdanja. Poklon za Božić nikad nije dobila jer bi bezveznjak potrošio zadnju kunu na novi dres Manchestera. "Znaš, stara, tako je dobar dres bio pa nisam mogao odoliti", strpljivo je Sandra slušala bezveznjaka pravdajući se sebi i nama: "Tako je sladak, zaigran. Kao dijete." Na bezveznjaka je potrošila zlatne godine. Od 27. do 33., kad su se sve prijateljice udale i rodile djecu. Jedno se vrijeme "liječila" od bezveznjaka, a onda su uslijedile epizode s muškarcima koji su u glavama još proživljavali razvode, usred noći iz Sandrinog kreveta telefonom se razračunavali sa suprugama koje su tražile alimentaciju.
Već joj je svega bilo dosta. Sandra je već prošla 38. Sve je manje tvrdoglava. Postala je svjesna da njene lijepe okice i besprijekorno tijelo mogu biti zanimljive tek nekom rastavljenom tati koji se (iz)liječio od propalog braka ili u gorem slučaju muškarčini na pragu pedesete kojem bi pored supruge tako dobro legla mlada 38-godišnjakinja. Sandra je znala da više nema princa na bijelom konju.
Ipak, jedan dan u njen život ujahao je netko tko se s pravom mogao zvati princem. Za razliku od luzera na koje je gubila vrijeme Princ je bio dečko na mjestu. Ozbiljan, odmjeren, zabavan, zgodan muškarac koji je tek prošao četrdesetu i iza sebe ostavio loš brak i još lošiju suprugu. Sandra je u nekoliko dana "pala". Sad ili nikad. Primjećivala je samo princa i zaljubljeno lutala svojim maštanjima. Već je vidjela prsten na ruci i dijete koje je tako žarko željela. Sve se odvilo preko noći. Nakon mjesec dana preselila je kod Princa. Uživao sam gledajući ih, no za razliku od čitavog društva koje je nizalo hvalospjeve njihovoj vezi, nagrizala me sumnja. Princ je već imao dva dečka od 16 i 14 godina. Znao sam kako razmišlja. Poput mene. Podigao sam dva dečka na noge, živio za njih godinama, stvarao svijet koji će prostrti crveni tepih gdje god se pojave moji sinovi. Često svoju sreću i želje gurao pod tepih da bi više bio uz njih. Sada želim uživati.
Nakon tri mjeseca sam bio siguran da sam dobro pročitao Princa. Sandra je panično gurala vezu naprijed, ultimativno počela zahtjevati brak i djecu. Nakon tri mjeseca!? Princ je uzaludno pokušavao objasniti da je prerano za bitne odluke i da nije protivnik braka pa čak niti djece ako je to cijena Sandrine sreće. Princ je zavolio Sandru, no Sandra je radila samo jedno: požurivala. Iritantno i agresivno.
Sreo sam je jednog dana u gradu. Sve mi je bilo jasno. Hodala je zamišljena, pognute glave, a njene su misli lutale tko zna gdje. Možda se prisjećala bezveznjaka, njegovih utakmica, dresova, isprika i godina bačenih u vjetar.
Nema komentara:
Objavi komentar