Nogomet je kriv što u petak nije bilo bloga. Nogomet je kriv za sve. I kad na zelenom terenu ide dobro, kad Hrvati razbiju Turke u Istanbulu sve ostalo pada u drugi plan. Ništa novo, reći će svi koji su barem jednom nanjušili da mi je nogomet bitniji od njih. Najčešće su u drugi plan padale žene. Ili su se možda najžešće ljutile pa su mi njihovi protesti ostali najupečatljiviji. Upravo su one najčešće dizale noseve, tvrdoglavo mi pokušavale dokazivati da su mi bitnije i uzbudljivije od nogometa. Nabijale su mi nogomet pod nos. Mrzile ga. Marginalizirale. Pokušavale me "osvijestiti". Čak su ga i obožavale kad bi shvatile da se preko nogometa mogu došuljati do mene. Moj odnos prema ženama se mijenjao, letio u neslućene visine i strmo se obrušavao u praznine. Nekad su me shvaćale, nekad mrzile, nekad voljele. Čitavo to vrijeme sa mnom je bio obožavani nogomet.
Kad sam prvi put propustio jednu važnu utakmicu, finale engleskog kupa između Arsenala i Newcastla, u vremenima kada su direktni prijenosi stranih derbija više bili incidenti nego pravilo, prijatelji su znali da sam "gotov". Ubrzo je ta žena sa mnom išla na utakmicu Lige prvaka Dinamo - Ajax. Možda to i ne bi bila neka vijest da taj dan nije bio njen rođendan. I ljubav je procvjetala. Voli mene, voli nogomet. Neprocjenjivo. Naš ljubavni trokut, ona-ja-nogomet, dugo je živio u idiličnoj ljubavi. No, žene nisu zanimljive poput nogometa i svakoj ljubavi dođe kraj. Možda bi ta loša veza i funkcionirala još neko vrijeme i možda bi je trpio još koje kolo (kao vjerojatno i ona mene)... da nije bilo nogometa. Taj dan Pletikosa je dobio pacerski gol na Malti koji je Hrvatsku koštao remija, a Ibrahimović je zabio Mađarima u 90. minuti. Odlazak na svjetsko prvenstvo 2006. godine visio je o koncu, a ja sam krstario na rubu nogometnih živaca. Bila je dovoljna jedna njena riječ da shvatim kako ta višegodišnja veza nema smisla. Hrvatska je ipak otišla na svjetsko prvenstvo, a ja sam već godinama duboko zahvalan Maltežanima, Pletikosi, Ibrahimoviću i dekoncentiranoj mađarskoj obrani.
Pojavila se nova ljubav koja je cvjetala baš u vrijeme kad je Dinamo pokušavao dohvatiti Ligu prvaka. Remi u Azerbejdžanu otvorio mi je prostor da skočim u Pulu gdje je ljetovala. Uzvrat je trebao biti formalnost. No, očito je "netko gore" odlučio kazniti me što sam zbog žene nogomet posjeo na rezervnu klupu. Hazar je u Zagrebu poveo, a ja sam živio na iglama. Predivna žena na tren se za večerom digla od stola, a ja sam poput ovisnika tipkao na mobitel. Prijatelj šalje SMS: 2:1. Tek što sam se uhvatio mobitela da zavapim: "Za koga?", za stol se vraća lijepa žena koja mi je postala važnija od nogometa. Gledao sam zaljubljeno u tu ženu i u sebi strepio. Sve je završilo dobro. Dinamo je pobijedio, a romantična večer zauvijek će ostati divna epizoda u mom emotivnom životu. Ona je otišla, a ja sam ponovno prohodao s nogometom.
I ne znaju samo žene biti nikakve, zna i nogomet biti neprobavljiv. Jedna sramotna nogometna epizoda bilo je finale Lige prvaka Juventus - Milan. Veću nogometnu bljuvotinu nisam nikad gledao. I kad su dekadentni Talijani kojih bi se posramio i otac bunkera Helenio Herrera krenuli prema bijeloj točki na Old Traffordu, ja sam iz protesta odabrao bolju zabavu. Tad sam bio siguran da su žene ipak zanimljivije od nogometa. I uopće mi nije bilo važno tko je dobio na penale. Ja sam se ustao kao pobjednik.
Naslušao sam se primjedbi "nogomet ti je važniji od mene", naslušao sam se pitanja "mora li se to gledati?", naslušao sam se zapažanja "koja ti je to utakmica danas?" i nemoralnih podvala "hoćemo li gledati utakmicu zajedno?". Žene su odlazile i dolazile. Nogomet je uvijek bio tu. I odavno sam shvatio. S nogomet nikad nisi sam.
A žene? Obožavam ih. Najljepša sporedna stvar na svijetu.
Nema komentara:
Objavi komentar