Blog br. 4: Tko sam ja da mu sudim?

Branko nije bio muška sponzoruša, ali kad se već poklopilo... zašto preko noći ne pobjeći iz svakodnevice preživljavanja i druženja s opskurnim likovima. Bogato se "udao". Preko noći je ušao u visoko društvo i postao mali tajkun koje ne pita za cijenu.
Sve do vjenčanja vrtio je svaku kunu. Vrlo često nije imao što vrtjeti. Nije uspio završiti niti neku školu. Sve što je imao bila je prirodna inteligencija i osmijeh na licu. Rijetko tko je bio zabavan kao Branko. Volio je žene. Uživao sam gledati njegovo lice kad bi njegovi uvijek budni radari otkrili neku ženu. Njegova duša razvukla bi se u osmijeh. I nije bilo bitno da li je žena lijepa, plava ili crna, profesorica ili konobarica. Zabavljao je muško društvo pričama o ženama. Svi smo znali da je dobar dio priča plod mašte, no nitko mu nije zamjerao. Sve je to bila predstava u kojoj je uživao on, ali i cijelo društvo. Branko je bio sretan čovjek.
Dobričina Branko nije nimalo sumnjao da će ženidbom postati još sretniji čovjek. No, svi mi koji smo znali obitelj u koju je ušao bili smo skeptični. Branka su gledali s visoka. On je za njih bio "mali od kužine". Tek obični uljez koji je na njihovo zgražanje, nekako neprimjećen prošao kroz minska polja snobizma i prepotencije i oteo njihovu jedinicu.
Bračna idila trajala je kratko. Provokacije i potcjenjivanja punice i tasta postajali su sve češći. Branko je "pucao". Jaz sa suprugom bio je sve dublji. I kako to obično biva, kćer jedinica stala je na stranu roditelja. No, Branko je sve to trpio. Mnogi su se pitali zašto. Nama koji smo ga znali od djetinjstva sve je bilo jasno. Branko je vozio dobar auto, putovao svijetom, živio na visokoj nozi. Odjednom je postao ljubitelj skupih satova, vrhunski poznavatelj vina, neizostavni gost kazališnih premijera. Postao je član uglednog društva, družio se s profesorima, doktorima, političarima. Svidio mu se taj svijet. Nije želio na sebi iskusiti kletvu: "Da Bog da imao pa nemao". Svako otvoreno suprostavljanje punici i tastu značilo bi zbogom svijetu za kojim je žudio. No, Branko je ipak imao ponosa u sebi. I sve je teže plivao između Branka koji ne želi napustiti svijet izobilja i onog starog Branka koji je držao do sebe. Izgubio je samopoštovanje. Nestao je osmijeh s njegovog lica.
I kao u filmu, Branko je upoznao Mariju koja ga je oborila s nogu. Zaljubio se kao nikad u životu. Vratio mu se osmijeh na lice. Život je ponovno imao smisla. Neviđenom upornošću lomio je otpor Marije koja nije željela imati posla s oženjenim muškarcem. Koliko je bio uporan Branko, toliko je bila uporna nova žena u njegovom životu. Marija je imala koju godinu i poprilično samopoštovanja i nije željela avanturu. Nije željela biti ljubavnica. Branko se ponovno lomio. Jedan dan bi odlučio da će poslati k vragu svo bogatstvo i izabrati ljubav. Drugi dan bi se sjetio da nikakva ljubav nije vrijedna vraćanja među plebs. Marija mu je davala šansu. Klela se da je gotovo među njima i opet mu davala šansu. Branko je odabrao.
Tko sam ja da mu sudim? Zapravo, čemu presuda? Presudio je sam sebi. Svaki put kad vidim njegovo lice, vidim lice tužnog čovjeka. I čujem ga kako nas uvjerava da uživa u životu. Možda će nas i uspjeti uvjeriti. Sebe nikad.

Blog br. 3: Hvataj se "knjige" u dvadesetoj

Kad bi u enciklopediji tražio pojam "dečki s perspektivom" vjerojatno bi naletio na njihove slike. Sve im je išlo od ruke. U svemu su bili superiorni. Vitezovi 21. stoljeća. Obožavali su ih učitelji, kolege, susjedi, treneri. Gdje god bi prohujali sa šarmom i osmijehom Sandro i Boris bi sijali oduševljenje. Nakon srednje škole mogli su birati fakultet, nakon Medicinskog fakulteta mogli su birati posao. U svemu su bili ispred svoje generacije. Osim u jednom. Sa ženama baš nisu bili na "ti". Pojavila bi se tu i tamo koja cura, ali uglavnom nije išlo. Možda bi bio prestrog kad bi rekao da su padali na prvoj stepenici. No, do druge stepenice rijetko kad bi stigli. Nerazdvojni prijatelji u bolnici su bili okruženi mnoštvom žena. Pogledi doktorica i sestara rado su zalutali prema prema Sandru i Borisu. Kolege su bile sigurne da se dvojica mladih doktora drže profesionalne etike da radno mjesto i veza ne idu zajedno.
Jednog dana na odjelu se pojavila sestra Katarina. Priznajem, teško sam se koncentirao na posao kad bi Katarina bila u blizini, no nešto mi je govorilo da se Katarine treba kloniti. Nije samo meni padala koncentracija kad je Katarina bila u blizini. Košarka koja se igrala poslije smjene postajala je sve manje važna. I Sandro i Boris imali bi još nekoliko sitnica za srediti na poslu. Žalio sam za košarkom, no shvatio sam: dečki su ambiciozni. Vrlo brzo sam shvatio da se taj neizostavni posao zbog kojeg je patila naša košarka zove Katarina. Još brže sam shvatio da Katarina jedan dan ide na kavu sa Sandrom, drugi dan s Borisom. "Što je dečki? Katarina ne može izabrati?", pokušao sam se našaliti. Dočekala su me kisela lica dvojice terijera.Sve mi je bilo jasno. Počeo je rat za Katarinu. Nisam bio siguran kako će završiti, no mirisao sam da će njihovo prijateljstvo zalutati u blokovskoj podjeli. Nije prošlo niti dva tjedna, a rat za Katarinu dobio je Sandro. Poput leptirića lebdio je bolnicom. Valjda se prvi put zaljubio. Boris se povukao, a ja sam otišao na godišnji.
Vozeći na posao prvi dan nakon godišnjeg odmora nisam razmišljao o pacijentima. Zanimalo me kako napreduje romansa. I zaista, ljubav se rascvjetala. No, u trokutu je suvišan postao Sandro. U mjesec dana Katarina se prešaltala na Borisa. Bolnica je imala jednu vezu više i jedno prijateljstvo manje. Nerazdvojni prijatelji jedva da su ostali na "Dobar dan kolega". Bilo mi je žao jer su Sandro i Boris bili moji veliki prijatelji. Nisam mogao prešutjeti. Sam sam sebe čuo kako govorim: "Borise, nije fer". Nakon mjesec dana otišao sam na službeni put. Kad sam se vratio na hodniku me dočekao ucviljeni Boris. Katarina mu je dala nogu.
I nije me Boris jedini dočekao. U ordinaciji me čekala Katarina kojoj su dugi uvodi očito bili gubljenje vremena, a Sandro i Boris laki plijen u igri koja ju je samo zabavljala. Bez imalo ustručavanja predložila mi je da izađe van sa mnom. "Treba mi pravi muškarac. Dosta mi je maminih sinova..."  Ja sam trebao ispasti treća budala cure koja je obožavala spletke.
Imao sam previše utakmica u nogama da bi se upleo u Katarininu mrežu. Nažalost, Sandro i Boris nisu ih imali. Očito, svatko od nas mora proći svoju Katarinu. "Moja Katarina" me naučila pameti kad sam imao 20. Sve je lako kad si mlad. I nakon "Katarine" nagledao sam se puno "Katarina". I već odavno nema "Katarine" koja će napraviti "Sandra i Borisa od mene". Možda bi bilo bolje da su Sandro i Boris naletjeli na Katarinu sa 20. Bolno je u tridesetoj učiti gradivo za dvadesetogodišnjaka. I ispasti budala i ostati bez prijatelja jer nisi učio kad je trebalo. U dvadesetoj.    

Blog br. 2: Gospođe Tupko i Blento

Diana i Sanja dvije su najbolje prijateljice. Nerazdvojne od srednje škole. Zajedno su učile, zajedno ljetovale, zajedno izlazile, zajedno proživljavale prve, druge, treće... i tko zna koje ljubavi. Dvije pametne cure koje su imale svoj stav. Koje su imale smisao za humor. Koje su više od svega voljele knjigu, kazalište i putovanja. Svi njihovi dečki bili su zetovi iz udžbenika. Inteligentni, odgojeni, odmjereni, fini, obrazovani. Iz "fine obitelji", kako bi znala reći moja kolegica zaražena snobizmom.
Na pragu tridesete došlo je vrijeme za udaju. Tako su barem one mislile. Bio sam uvjeren da će se jednog dana  Diana i Sanja pojaviti s dečkima kakve zaslužuju. Iako, ne znam gdje im se žurilo. Izlasci su se počeli svoditi na potrage za mužem. Bjesomučni izlasci pretvorili su se u lov na mužjake. Ali valjda kad najviše želiš... Nije išlo. Diana i Sanja pomalo su klonule i gubile nadu. Ne znam zašto. Imale su tek 29.
I jednog dana Diana se pojavila s dečkom. Ne znam zašto, ali prva asocijacija mi je bio kromanjonac. Tup pogled šarao je po našem društvu i tražio tko to gleda njegovu curu sumnjivim pogledom. "Jako je galantan", kao da se ispričavala Diana. Sanja je bila očajna. Sve do dana dok kromanjonac kojeg smo u međuvremenu od milja nazvali Tupko nije doveo u društvo svog prijatelja. Prijatelj je ekspresno zaveo Sanju. Diana i Sanja uvijek su dijelile emocionalnu sudbinu. Ili su obje bile same ili su obje imale dečka. Kako nismo željeli diskriminirati dečke naših prijateljica, morali smo i prijatelju dati nadimak. Nekako nam se najprikladnijim činio Blento.
Tupko se samooduševljavao vadeći tampone iz Dianine torbice pred svima nama. Vrhunac Blentine imaginacije bilo je snimanje psa kamerom kako diže nogu dok mokri. Zaista seksi mušakarac. I Blento i Tupko su očito željeli pokazivati da se ima na bacanje. Na majicama su im ostajali obilni obroci. Posljednji put kad sam ih vidio Blento je jeo kulen, a Tupko jaja na oko. Naša dva nova prijatelja ubrzo su nestala. S njima i Diana i Sanja. Zamjerile su nam da ne razumijemo humor njihovih odabranika. Naše prijateljstvo svelo se se u kurtoazno: "Kako ste" kad bi se sreli u gradu. Ili na skretanje pogleda.
Dianu sam nedavno sreo. Nakon 12 godina. Sjena lijepe žene. U pola sata sasula je svu tugu, razočaranost i očaj. Na kraju je tiho rekla: "Bili ste u pravu, a ja nisam ništa vidjela. Gdje sam žurila? Ne mogu više ovako". Pitao sam je kako je Sanja. "Bolje da ti ne pričam". S Dianom povremeno odem na kavu. I Sanja bi rado na kavu, ali Blento je nigdje ne pušta. I pokušavam uvjeriti Dianu da su njena djeca smisao života. "Nemoj pričati ono u što ne vjeruješ", prošaptala je Diana.

Blog br. 1: Romantični rođendan u Parizu

Marijana sam sreo ispred turističke agencije. S osmijehom na licu mahao je vaučerom. Nisam ga ni trebao pitati gdje putuje. U sekundi je sve ispričao. Vodi suprugu u Pariz za rođendan. Prelijepu Anu odvest će u fini restoran odmah uz Champ Eliseey. Šetat će uz Senu držeći se zaljubljeno za ruke. Poslije idu u shopping jer Ana obožava skupe krpice. Marijan je otrčao do banke jer Ana voli trošiti. I dok je Marijan nestajao, osjećao sam gađenje i žaljenje. Gadio sam se sam sebi, gadila mi se i Ana. Žalio sam Marijana.

Ana je oduvijek znala planirati. S 20 godina odlučila je zabavljati se. Prelijepa plavuša dugih nogu mogla je birati. Muškarci su klečali pred njom. Dva pokreta kažiprstom koja su govorila "dođi" bila su dovoljna da plijen padne. Nitko nije maštao o Ani. Bila je nedostižna. S 30 godina odlučila se bogato udati. Nitko nije sumnjao da će plan propasti. Putovala je od Australije do Argentina, krpice su se kupovale samo u Milanu i Londonu, rođendane se slavilo na jahtama. Marijan je plaćao. Zauzvrat je držao Anu za ruku i uživao u ljubomornim pogledima muškaraca zadivljenih Aninom ljepotom. Marijan je mogao kupiti sve. Ana je stigla na prag četrdesete i poželjela je osjetititi strast. Nažalost, strast se nije prodavala.

Anu sam upoznao na dočeku Nove godine. Ne znam kako sam gledao Anu, ali sjećam se da mi je prijatelj koji nas je upoznao šapnuo na uho: "Uzmi malo zraka". Brzo sam zaboravio na Anu. Bio sam uvjeren da je nedostižna. Osim toga, nikad se ne bi petljao s udanim ženama. U tom uvjerenju živio sam do slučajnog susreta s Anom u gradu. Nakon nekoliko kurtoaznih riječi već sam se okrenuo kad sam začuo Anin smijeh. "Navikla sam da me muškarci zovu na kavu, ali ja rado pozovem na kavu muškarce koji me se boje". I na kavi sam doznao kako se danima smijala prisjećajući se mojih komentara na dočeku Nove godine. "Dugo nisam srela tako nekog zanimljivog i zabavnog, a tako normalnog". Ana me za nekoliko dana zvala na drugu kavu. "Svi muškarci pokušavaju nešto. Vi niste ništa, a vidjela sam kako me gledate". Tada sam znao da s Anom ne smijem preći na "ti" i otići na treću kavu. Sigurno ne bi otišao da sam znao da je Ana isplanirala u 40. godini naći ljubavnika. Kad smo se našli četvrti put niti Ana niti ja nismo željeli gubiti vrijeme na kavu.

Ljeto s Anom bilo je nezaboravno. Često sam se pitao što je to vidjela u meni. Bojao sam se da ću se zaljubiti, a zaljubila se Ana. Prvi put u životu dogodilo joj se nešto što nije planirala. I poželjela je sa mnom otići u Pariz jer je oduvijek maštala da će zaljubljena šetati uz Senu. U Pariz nisam nikad otišao s Anom. Pobjegao sam. Više nisam imao snage skrivati se. Proganjala me grižnja savjesti.

Ana će ipak otići u Pariz. S Marijanom. Koji vjerojatno ne zna Anin plan. Rastavit će se u pedesetoj.