Nogomet je kriv što u petak nije bilo bloga. Nogomet je kriv za sve. I kad na zelenom terenu ide dobro, kad Hrvati razbiju Turke u Istanbulu sve ostalo pada u drugi plan. Ništa novo, reći će svi koji su barem jednom nanjušili da mi je nogomet bitniji od njih. Najčešće su u drugi plan padale žene. Ili su se možda najžešće ljutile pa su mi njihovi protesti ostali najupečatljiviji. Upravo su one najčešće dizale noseve, tvrdoglavo mi pokušavale dokazivati da su mi bitnije i uzbudljivije od nogometa. Nabijale su mi nogomet pod nos. Mrzile ga. Marginalizirale. Pokušavale me "osvijestiti". Čak su ga i obožavale kad bi shvatile da se preko nogometa mogu došuljati do mene. Moj odnos prema ženama se mijenjao, letio u neslućene visine i strmo se obrušavao u praznine. Nekad su me shvaćale, nekad mrzile, nekad voljele. Čitavo to vrijeme sa mnom je bio obožavani nogomet.
Kad sam prvi put propustio jednu važnu utakmicu, finale engleskog kupa između Arsenala i Newcastla, u vremenima kada su direktni prijenosi stranih derbija više bili incidenti nego pravilo, prijatelji su znali da sam "gotov". Ubrzo je ta žena sa mnom išla na utakmicu Lige prvaka Dinamo - Ajax. Možda to i ne bi bila neka vijest da taj dan nije bio njen rođendan. I ljubav je procvjetala. Voli mene, voli nogomet. Neprocjenjivo. Naš ljubavni trokut, ona-ja-nogomet, dugo je živio u idiličnoj ljubavi. No, žene nisu zanimljive poput nogometa i svakoj ljubavi dođe kraj. Možda bi ta loša veza i funkcionirala još neko vrijeme i možda bi je trpio još koje kolo (kao vjerojatno i ona mene)... da nije bilo nogometa. Taj dan Pletikosa je dobio pacerski gol na Malti koji je Hrvatsku koštao remija, a Ibrahimović je zabio Mađarima u 90. minuti. Odlazak na svjetsko prvenstvo 2006. godine visio je o koncu, a ja sam krstario na rubu nogometnih živaca. Bila je dovoljna jedna njena riječ da shvatim kako ta višegodišnja veza nema smisla. Hrvatska je ipak otišla na svjetsko prvenstvo, a ja sam već godinama duboko zahvalan Maltežanima, Pletikosi, Ibrahimoviću i dekoncentiranoj mađarskoj obrani.
Pojavila se nova ljubav koja je cvjetala baš u vrijeme kad je Dinamo pokušavao dohvatiti Ligu prvaka. Remi u Azerbejdžanu otvorio mi je prostor da skočim u Pulu gdje je ljetovala. Uzvrat je trebao biti formalnost. No, očito je "netko gore" odlučio kazniti me što sam zbog žene nogomet posjeo na rezervnu klupu. Hazar je u Zagrebu poveo, a ja sam živio na iglama. Predivna žena na tren se za večerom digla od stola, a ja sam poput ovisnika tipkao na mobitel. Prijatelj šalje SMS: 2:1. Tek što sam se uhvatio mobitela da zavapim: "Za koga?", za stol se vraća lijepa žena koja mi je postala važnija od nogometa. Gledao sam zaljubljeno u tu ženu i u sebi strepio. Sve je završilo dobro. Dinamo je pobijedio, a romantična večer zauvijek će ostati divna epizoda u mom emotivnom životu. Ona je otišla, a ja sam ponovno prohodao s nogometom.
I ne znaju samo žene biti nikakve, zna i nogomet biti neprobavljiv. Jedna sramotna nogometna epizoda bilo je finale Lige prvaka Juventus - Milan. Veću nogometnu bljuvotinu nisam nikad gledao. I kad su dekadentni Talijani kojih bi se posramio i otac bunkera Helenio Herrera krenuli prema bijeloj točki na Old Traffordu, ja sam iz protesta odabrao bolju zabavu. Tad sam bio siguran da su žene ipak zanimljivije od nogometa. I uopće mi nije bilo važno tko je dobio na penale. Ja sam se ustao kao pobjednik.
Naslušao sam se primjedbi "nogomet ti je važniji od mene", naslušao sam se pitanja "mora li se to gledati?", naslušao sam se zapažanja "koja ti je to utakmica danas?" i nemoralnih podvala "hoćemo li gledati utakmicu zajedno?". Žene su odlazile i dolazile. Nogomet je uvijek bio tu. I odavno sam shvatio. S nogomet nikad nisi sam.
A žene? Obožavam ih. Najljepša sporedna stvar na svijetu.
nedjelja, 13. studenoga 2011.
ponedjeljak, 7. studenoga 2011.
Blog br. 6: Dembelijska zečica
Ženu našeg prijatelja Tihomira "od milja" smo zvali Dembelijska zečica. Sjećate se? Antijunakinja iz crtića neprestano je pokušavala zgrabiti svog mužjaka Zekoslava Mrkvu. Svi pokušaji padali su u vodu jer se Zekoslav vješto provlačio između zagrljaja i poljubaca. Što je uspjelo Zekoslavu Mrkvi nije našem prijatelju. Tihomira je njegova Dembelijska zečica stisnula do daske. Ostavljala mu je tek malo slobodnog prostora. Njegova sloboda uglavnom se mjerila u minutama. Rijetko kad u satima. Tihomir je bio samo njen. U očima Dembelijske zečice mi smo bili uljezi koji ljubav njenog života odvlačimo na gluposti kao što su nogomet. Mrzila je nogomet. Zapravo, mrzila je sve što joj uzima njen plijen. Jer, Tihomir je u njenim očima bio plijen. I nije uopće bilo bitno što je Tihomir sa neviđenom strašću volio nogomet i postnogometno druženje uz pivu četvrtkom.
Vrlo brzo nakon vjenčanja Dembelijska zečica je ograničila postnogometno druženje na jednu pivu. Ubrzo je uslijedila nova mjera. Nakon nogometa odmah kući jer "nema se što gubiti vrijeme na glupe muške razgovore". Pa valjda više voli mene od tih svojih prijatelja, rezonirala je Dembelijska zečica. Nogomet je završavao u 21 sat, a policijski sat je stupao na snagu u 21,25 sati. Dembelijska zečica je izračunala da je toliko dovoljno za brzo tuširanje i vožnju do kuće. Nije trebalo dugo čekati na treći stupanj. Tihomir je prestao dolaziti na nogomet. Ponekad bi sreo Tihomira i Dembelijsku zečicu. Ne bi izdržao: "Što te nema na nogometu?" Tihomir je zamuckivao, a Dembelijska zečica je likovala. Ne bi ništa rekla, no poruka s njena zadovoljna lica jasno je poručivala: "Ja sam mu bitnija od vas". Kad bi pored njega bila Dembelijska zečica govorio je tiho, polupognute glave. I kad bi ga vidio takvog sjetio bi se čovjeka koji je često znao zagalamiti na sve nas na nogometu.
Tihomir je disao tek kad bi Dembelijska zečica otišla na službeni put. Kad bi se pojavio na nogometu bilo nam je jasno da je "gazdarica" na putu.
Tihomir se iz veselog čovjeka pretvorio u uplašenog zeca. Kad bi poželio sex, morao je cijeli stan očistiti usisačem. Ucjena ili predigra? Ako je bila predigra, moram priznati da je bila originalna. Dembelijska zečica je sastavljala popise gostiju za Tihomirov rođendan. Tihomir je imao pravo samo na prijedlog. S Tihomirovog popisa križali bi se svi „promiskuitetni“ prijatelji kojima su se „omakle“ dvije veze godišnje. Na popisu bi ostajali samo vjerni supruzi. Svi samci ili rastavljeni su već unaprijed bili osuđeni na križanje jer „loše utječu na mog Tihomira“. Za dvije-tri godine Tihomir je već znao kako sastaviti popis po ukusu gospođe.
Tihomir je trpio i disao na škrge. U početku torture nije se moglo naći nezadovoljstvo na njegovu licu. Bio je uvjeren da će početna euforija Dembelijske zečice koja je napokon ulovila muškarca vremenom splasnuti. Kako je vrijeme prolazilo, Tihomir je bio sve potišteniji. I nije vidio izlaz. Dembelijska zečica neprestano je prigovarala za svaku sitnicu, držala mu lekcije pred svima. I Tihomir je trpio sve dok se nije pojavila kolegica s posla koja je pobjegla od lošeg braka i supruga koji ju je maltretirao na isti način kao što je Dembelijska zečica maltretirala Tihomira. Ugodna i razumna žena sve je češće i duže pričala s Tihomirom.
Jednog dana Tihomir se pojavio na nogometu. Nakon nogometa sjeo je na pivu. Bio je to onaj stari Tihomir kojeg smo poznavali. Nitko se nije usudio pitati kako je dobio dozvolu za nogomet. Bili smo sretni da je opet s nama. Došao je i Tihomirov rođendan. I mi smo pozvani. Nakon roštilja i pive stizala je torta. Nosila ju je Tihomirova kolegica s posla.
Vrlo brzo nakon vjenčanja Dembelijska zečica je ograničila postnogometno druženje na jednu pivu. Ubrzo je uslijedila nova mjera. Nakon nogometa odmah kući jer "nema se što gubiti vrijeme na glupe muške razgovore". Pa valjda više voli mene od tih svojih prijatelja, rezonirala je Dembelijska zečica. Nogomet je završavao u 21 sat, a policijski sat je stupao na snagu u 21,25 sati. Dembelijska zečica je izračunala da je toliko dovoljno za brzo tuširanje i vožnju do kuće. Nije trebalo dugo čekati na treći stupanj. Tihomir je prestao dolaziti na nogomet. Ponekad bi sreo Tihomira i Dembelijsku zečicu. Ne bi izdržao: "Što te nema na nogometu?" Tihomir je zamuckivao, a Dembelijska zečica je likovala. Ne bi ništa rekla, no poruka s njena zadovoljna lica jasno je poručivala: "Ja sam mu bitnija od vas". Kad bi pored njega bila Dembelijska zečica govorio je tiho, polupognute glave. I kad bi ga vidio takvog sjetio bi se čovjeka koji je često znao zagalamiti na sve nas na nogometu.
Tihomir je disao tek kad bi Dembelijska zečica otišla na službeni put. Kad bi se pojavio na nogometu bilo nam je jasno da je "gazdarica" na putu.
Tihomir se iz veselog čovjeka pretvorio u uplašenog zeca. Kad bi poželio sex, morao je cijeli stan očistiti usisačem. Ucjena ili predigra? Ako je bila predigra, moram priznati da je bila originalna. Dembelijska zečica je sastavljala popise gostiju za Tihomirov rođendan. Tihomir je imao pravo samo na prijedlog. S Tihomirovog popisa križali bi se svi „promiskuitetni“ prijatelji kojima su se „omakle“ dvije veze godišnje. Na popisu bi ostajali samo vjerni supruzi. Svi samci ili rastavljeni su već unaprijed bili osuđeni na križanje jer „loše utječu na mog Tihomira“. Za dvije-tri godine Tihomir je već znao kako sastaviti popis po ukusu gospođe.
Tihomir je trpio i disao na škrge. U početku torture nije se moglo naći nezadovoljstvo na njegovu licu. Bio je uvjeren da će početna euforija Dembelijske zečice koja je napokon ulovila muškarca vremenom splasnuti. Kako je vrijeme prolazilo, Tihomir je bio sve potišteniji. I nije vidio izlaz. Dembelijska zečica neprestano je prigovarala za svaku sitnicu, držala mu lekcije pred svima. I Tihomir je trpio sve dok se nije pojavila kolegica s posla koja je pobjegla od lošeg braka i supruga koji ju je maltretirao na isti način kao što je Dembelijska zečica maltretirala Tihomira. Ugodna i razumna žena sve je češće i duže pričala s Tihomirom.
Jednog dana Tihomir se pojavio na nogometu. Nakon nogometa sjeo je na pivu. Bio je to onaj stari Tihomir kojeg smo poznavali. Nitko se nije usudio pitati kako je dobio dozvolu za nogomet. Bili smo sretni da je opet s nama. Došao je i Tihomirov rođendan. I mi smo pozvani. Nakon roštilja i pive stizala je torta. Nosila ju je Tihomirova kolegica s posla.
subota, 5. studenoga 2011.
Blog br. 5: Bezveznjakove godine
Sandra je bila lijepa i pametna žena. Ali i tvrdoglava žena koja je bila uvjerena, kad su emocije u pitanju, da je uvijek na pravom putu. I što bi je netko više uvjeravao da griješi, njen zid satkan od tvrdoglavosti zidao bi se prema nebu.
Najljepše godine posvetila je bezveznjaku koji je više od svega volio nogomet. Na godišnji nije išla jer bi bezveznjak potrošio zadnju kunu na "važno" gostovanje svog kluba. "Znaš, draga, dečki su okretali ture pa nisam ja mogao ostati pi...", slušala je opravdanja. Poklon za Božić nikad nije dobila jer bi bezveznjak potrošio zadnju kunu na novi dres Manchestera. "Znaš, stara, tako je dobar dres bio pa nisam mogao odoliti", strpljivo je Sandra slušala bezveznjaka pravdajući se sebi i nama: "Tako je sladak, zaigran. Kao dijete." Na bezveznjaka je potrošila zlatne godine. Od 27. do 33., kad su se sve prijateljice udale i rodile djecu. Jedno se vrijeme "liječila" od bezveznjaka, a onda su uslijedile epizode s muškarcima koji su u glavama još proživljavali razvode, usred noći iz Sandrinog kreveta telefonom se razračunavali sa suprugama koje su tražile alimentaciju.
Već joj je svega bilo dosta. Sandra je već prošla 38. Sve je manje tvrdoglava. Postala je svjesna da njene lijepe okice i besprijekorno tijelo mogu biti zanimljive tek nekom rastavljenom tati koji se (iz)liječio od propalog braka ili u gorem slučaju muškarčini na pragu pedesete kojem bi pored supruge tako dobro legla mlada 38-godišnjakinja. Sandra je znala da više nema princa na bijelom konju.
Ipak, jedan dan u njen život ujahao je netko tko se s pravom mogao zvati princem. Za razliku od luzera na koje je gubila vrijeme Princ je bio dečko na mjestu. Ozbiljan, odmjeren, zabavan, zgodan muškarac koji je tek prošao četrdesetu i iza sebe ostavio loš brak i još lošiju suprugu. Sandra je u nekoliko dana "pala". Sad ili nikad. Primjećivala je samo princa i zaljubljeno lutala svojim maštanjima. Već je vidjela prsten na ruci i dijete koje je tako žarko željela. Sve se odvilo preko noći. Nakon mjesec dana preselila je kod Princa. Uživao sam gledajući ih, no za razliku od čitavog društva koje je nizalo hvalospjeve njihovoj vezi, nagrizala me sumnja. Princ je već imao dva dečka od 16 i 14 godina. Znao sam kako razmišlja. Poput mene. Podigao sam dva dečka na noge, živio za njih godinama, stvarao svijet koji će prostrti crveni tepih gdje god se pojave moji sinovi. Često svoju sreću i želje gurao pod tepih da bi više bio uz njih. Sada želim uživati.
Nakon tri mjeseca sam bio siguran da sam dobro pročitao Princa. Sandra je panično gurala vezu naprijed, ultimativno počela zahtjevati brak i djecu. Nakon tri mjeseca!? Princ je uzaludno pokušavao objasniti da je prerano za bitne odluke i da nije protivnik braka pa čak niti djece ako je to cijena Sandrine sreće. Princ je zavolio Sandru, no Sandra je radila samo jedno: požurivala. Iritantno i agresivno.
Sreo sam je jednog dana u gradu. Sve mi je bilo jasno. Hodala je zamišljena, pognute glave, a njene su misli lutale tko zna gdje. Možda se prisjećala bezveznjaka, njegovih utakmica, dresova, isprika i godina bačenih u vjetar.
Najljepše godine posvetila je bezveznjaku koji je više od svega volio nogomet. Na godišnji nije išla jer bi bezveznjak potrošio zadnju kunu na "važno" gostovanje svog kluba. "Znaš, draga, dečki su okretali ture pa nisam ja mogao ostati pi...", slušala je opravdanja. Poklon za Božić nikad nije dobila jer bi bezveznjak potrošio zadnju kunu na novi dres Manchestera. "Znaš, stara, tako je dobar dres bio pa nisam mogao odoliti", strpljivo je Sandra slušala bezveznjaka pravdajući se sebi i nama: "Tako je sladak, zaigran. Kao dijete." Na bezveznjaka je potrošila zlatne godine. Od 27. do 33., kad su se sve prijateljice udale i rodile djecu. Jedno se vrijeme "liječila" od bezveznjaka, a onda su uslijedile epizode s muškarcima koji su u glavama još proživljavali razvode, usred noći iz Sandrinog kreveta telefonom se razračunavali sa suprugama koje su tražile alimentaciju.
Već joj je svega bilo dosta. Sandra je već prošla 38. Sve je manje tvrdoglava. Postala je svjesna da njene lijepe okice i besprijekorno tijelo mogu biti zanimljive tek nekom rastavljenom tati koji se (iz)liječio od propalog braka ili u gorem slučaju muškarčini na pragu pedesete kojem bi pored supruge tako dobro legla mlada 38-godišnjakinja. Sandra je znala da više nema princa na bijelom konju.
Ipak, jedan dan u njen život ujahao je netko tko se s pravom mogao zvati princem. Za razliku od luzera na koje je gubila vrijeme Princ je bio dečko na mjestu. Ozbiljan, odmjeren, zabavan, zgodan muškarac koji je tek prošao četrdesetu i iza sebe ostavio loš brak i još lošiju suprugu. Sandra je u nekoliko dana "pala". Sad ili nikad. Primjećivala je samo princa i zaljubljeno lutala svojim maštanjima. Već je vidjela prsten na ruci i dijete koje je tako žarko željela. Sve se odvilo preko noći. Nakon mjesec dana preselila je kod Princa. Uživao sam gledajući ih, no za razliku od čitavog društva koje je nizalo hvalospjeve njihovoj vezi, nagrizala me sumnja. Princ je već imao dva dečka od 16 i 14 godina. Znao sam kako razmišlja. Poput mene. Podigao sam dva dečka na noge, živio za njih godinama, stvarao svijet koji će prostrti crveni tepih gdje god se pojave moji sinovi. Često svoju sreću i želje gurao pod tepih da bi više bio uz njih. Sada želim uživati.
Nakon tri mjeseca sam bio siguran da sam dobro pročitao Princa. Sandra je panično gurala vezu naprijed, ultimativno počela zahtjevati brak i djecu. Nakon tri mjeseca!? Princ je uzaludno pokušavao objasniti da je prerano za bitne odluke i da nije protivnik braka pa čak niti djece ako je to cijena Sandrine sreće. Princ je zavolio Sandru, no Sandra je radila samo jedno: požurivala. Iritantno i agresivno.
Sreo sam je jednog dana u gradu. Sve mi je bilo jasno. Hodala je zamišljena, pognute glave, a njene su misli lutale tko zna gdje. Možda se prisjećala bezveznjaka, njegovih utakmica, dresova, isprika i godina bačenih u vjetar.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)